RAD S UČENICIMA S POSEBNIM OBRAZOVNIM POTREBAMA

 

PREPORUKE ZA RAD S UČENICIMA S POSEBNIM OBRAZOVNIM POTREBAMA

(principi rada s učenicima koji pohađaju nastavu po individualiziranom ili prilagođenom programu)

Učenikom s posebnim obrazovnim potrebama1 smatra se svako dijete koje ima teškoće u učenju (znatno veće od svojih vršnjaka), zbog čega mu je potrebna posebna odgojno-obrazovna podrška.

Oblici rada koji se nude unutar osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja za učenike s posebnim obrazovnim potrebama provode se u:

Redovitim osnovnim školama

  1. potpuna integracija (redoviti razredni odjeli)

-po redovitom programu uz individualizaciju

-po prilagođenom programu

  1. djelomična integracija

-redoviti razredni odjeli – predmeti iz područja kultura

-posebni razredni odjeli – obrazovni predmeti po posebnom programu

  1. posebni odjeli s posebnim programima

Posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama

-po redovitom programu

-po prilagođenom programu

-po posebnom programu

Učenici s lakšim teškoćama u razvoju u pravilu se uključuju u redovite razredne odjele te svladavaju redovite nastavne programe uz individualizirane postupke s obzirom na posebne potrebe koje učenik ima ili prilagođene programe sukladne njihovim sposobnostima.

Individualizirani i prilagođeni odgojno-obrazovni program se izrađuje za sve učenike s posebnim obrazovnim potrebama temeljem Rješenja Ureda državne uprave i Odluke učiteljskog vijeća škole. Izradba individualiziranog i prilagođenog odgojno-obrazovnoga programa temelji se na procjeni sposobnosti, interesa i potreba učenika (»jakih« strana), a tek potom na procjeni područja koja treba razvijati. Etape su izradbe individualiziranoga i prilagođenog programa inicijalna procjena, određenje nastavnih predmeta i sadržaja, razine usvajanja sadržaja, vremenske dimenzije (kratkoročni i dugoročni ciljevi i zadatci), izbor metoda, individualiziranih postupaka, sredstava i pomagala, praćenje i ocjenjivanje postignuća učenika.

U RADU S UČENICIMA S POSEBNIM POTREBAMA OPĆENITO SE PRILAGOĐAVAJU :

 SADRŽAJ EDUKACIJE: kvalitativno i kvantitativno

POSTUPCI PRILAGOĐAVANJA:

  • Perceptivno prilagođavanje-izdvajanje bitnog na slikama, kartama, crtežima; uvećavanje, pojačavanje tiska te veći razmak između riječi ili rečenica; isticanje u tekstu-podcrtavanje, markiranje, uokvirivanje.
  • Spoznajno prilagođavanje-stupnjevito uvođenje u postupak rješavanja zadataka; sažimanje teksta; pojednostavljivanje sadržaja učenja; primjena shematskih prikaza; postupno uvođenje u apstraktan način mišljenja.
  • Govorno prilagođavanje-prilagođavanje boje, visine i jačine glasa; prilagođavanje razgovijetnosti; prilagođavanje razumljivosti (kratke rečenice, objašnjavanje novih riječi, ponavljanje izrečenog; govorno usmjeravanje pažnje.
  • Prilagođavanje zahtjeva-stupnjevitost pri zahtjevima u odnosu na samostalnost pri izvršavanju zadatak, osobito praktičnih; prilagođavanje vremena rada, pojedinačno zadavanje zadataka, korištenje tipova zadataka višestrukog izbora; češće vježbanje i ponavljanje; prilagođavanje provjeravanja znanja: usmena provjera znaja, češća provjera manjeg obima gradiva, smanjeni broj zadataka; prilagođavanje aktivnosti: zajedničko planiranje rada s učenikom, češća promjena aktivnosti.

 OBLICI RADA: rad u skupinama, rad u paru, individualni rad

 METODE RADA: razgovor, izlaganje, demonstracije, praktični rad, čitanje, pisanje

 DIDAKTIČKI MATERIJAL – audio-vizualna, auditivna i dr.

RAZINA ZNANJA    

  ZPR-znanje prisjećanja;  ZPP – znanje prepoznavanja;   ZR-znanje reprodukcije;   ZO-znanje operativnosti;       SZ-stvaralačko znanje

 

Emocionalno-socijalni poticaji- osmjehivanje, dodirivanje, kimanje glavom, pohvaljivanje, isticanje, nagrade. 

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA S OŠTEĆENJEM VIDA

Metoda usmenog izražavanja:

– učitelj se ne može osloniti na geste i mimiku, ali će gramatički pravilan govor, mirnog tona, čist po izgovoru, dobre intonacije i ritma imati učinkovite efekte na učenika oštećena vida.

– važno je da učitelj bude siguran da ga učenik s oštećenjem vida dobro čuje.

 

Metoda razgovora:

– govor ima izuzetno značenje za spoznaju svijeta za učenike s oštećenjem vida.

– pri davanju uputa budite konkretni, precizni i kratki (na primjer umjesto “ovdje” ili “tamo” koristite “ispred tebe”, “pored tebe”, “s tvoje lijeve /desne strane”)

 

Metode pisanih i ilustrativnih radova:

Učenik oštećenog vida ne može prepisivati s ploče te mu je potrebno plan ploče i sadržaj osigurati na uvećanom tisku koji će mu stajati na klupi, a sadržaje koje pišete na ploču izgovarajte glasno da vas učenik s oštećenjem vida može slijediti i zapisivati bilješke,

slabovidni učenici za pisanje koriste obične ili specifične bilježnice ili posebno pripremljene listove papira s jače otisnutim crtama i većim proredom na bijeloj ili žućkastoj podlozi

– koristiti pisaljku (mekana olovka ili kvalitetan flomaster) koja ostavlja deblji trag

– slabovidni učenici za crtanje i slikanje upotrebljavaju isti pribor kao i videći učenici, ali im treba omogućiti više vremena za rad

Metoda demonstracije

– pri demonstriranju kad god je moguće koristite stvarni predmet o kojem govorite, a zatim reljef, crtež ili sliku

– pri demonstraciji pokreta i radnji učenik s oštećenjem vida treba biti model

– demonstrirani predmet dati učeniku u ruke uz dodatno govorno pojašnjenje i dovoljno vremena za percepciju ostalim osjetilima

– pri demonstraciji sliku opisati i objasniti u cjelini, a zatim pojedine dijelove

– prije gledanja dijapozitiva, filma, kazete, potrebno je usmeno objasniti učenika o sadržaju koji će se prikazivati

– karte, sheme, dijagrami, tablice i skica za učenika s oštećenjem vida trebaju biti individualne, jednostavne, reljefne i oštrog kontrasta

– slabovidni učenici pri gledanju skica, karti, tablica koriste povećalo

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA S OŠEĆENJEM SLUHA

Učenici oštećena sluha mogu biti vrlo uspješni u savladavanju redovnog programa, uz razumijevanje problema i primjenu specifičnih postupaka u tijeku izvođenja nastave (10% ih završi fakultete). Samo neke nastavne sadržaje ovi će učenici usvajati s većim odstupanjima radi prirode oštećenja (hrvatski jezik – diktati; glazbena kultura – pjevanje, slušanje glazbenih djela; strani jezik – vježbe slušanja i izgovora, diktati) radi čega se rad i zadaci trebaju temeljiti na učenikovim sposobnostima u okviru sadržaja pojedinog predmeta i teme.

Sljedećih godina očekujemo veći broj gluhih učenika s umjetnom pužnicom u redovnim školama, a prilagodbe u odgojno-obrazovnom radu bit će slične kao i u nagluhe djece.

Neki korisni savjeti:

– osobni kontakt s gluhom djecom s kojom radimo najbolji je za stvaranje dobre atmosfere i dobrih međusobnih odnosa. Nastojite uvijek sami ostvariti kontakt s gluhi učenikom na način koji vam se u određenom trenutku čini najprihvatljivijim: govorom, pisanjem, pokazivanjem, ručnom abecedom ili znakovnom komunikacijom ukoliko ju poznajete. Naravno da prije toga trebate znati kakvo je stanje sluha u djeteta kojem se obraćate, stupanj pismenosti, poznavanje jezika i ostalih oblika komuniciranja. Više puta se može dogoditi da je potrebno samo jasno i razumljivo govorenje ili pojačan glas, pa tek onda posežemo za pisanjem, osobito ako je poruka značajna i ne trpi dvosmislenost ili djelomičnost;

– potrebno je provjeriti je li vas gluhi učenik u cijelosti razumio za što nije dovoljno samo njegovo kimanje glavom. Za to je potrebna strpljivost!

– treba paziti na osvjetljenje lica, da ne bude u sjeni i na udaljenost. Kod grupnih situacija potrebno je gluhom učeniku omogućiti mjesto koje će zadovoljiti te uvjete. U razredu to znači da bi gluhi učenik trebao sjediti u prvoj ili drugoj klupi srednjeg reda kako bi mogao lakše ostvarivati vizualni kontakt s učiteljem, a učitelj bi trebao usvojiti naviku da je uvijek okrenut licem prema učenicima kada im se obraća govorom.

Metode

– Metoda govorenja i slušanja: govor – izražajan, jasan, poznate riječi, uvođenje novih riječi, pauze za vrijeme govora, formulacija pitanja

– Metoda demonstracije

– Metoda praktičnog rada

– Metoda dramatizacije

– Metoda crtanja: slobodno ili tematski

Princip zornosti

– audio-vizualna i vizualna sredstava: slike, fotografije, predmeti, modeli, grafičke slika riječi i rečenica, dijafilmovi, video zapisa, računalni    edukacijski programi

Domaće zadaće

– Isključivo iz sadržaja koji se obrađivao na satu

– Gradivo mora biti objašnjeno, nekoliko puta ponovljeno i provjereno s aspekta učenikovog razumijevanja

– Provjeriti razumijevanje zadatka za domaću zadaću

Način provjere znanja

– Usmeno, češće kroz manje cjeline

– Pismeno, češće kroz manje cjeline s jasnim i kraćim pitanjima

– Razgovor

– Kvizovi, najviše 8 do 10 pitanja koja su prethodno obrađena

– Poticajno ocjenjivati samostalno i kreativno mišljenje

– Ocjenjivati prema individualnim sposobnostima i osobnom napredovanju

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA S POREMEĆAJIMA GLASOVNO-JEZIČNO GOVORNE KOMUNIKACIJE

Podvrste su:

– POREMEĆAJI U ČITANJU I PISANJU (disgrafija, agrafija, disleksija, aleksija)

Učenici s disleksijom i disgrafijom su djeca urednih spoznajnih sposobnosti, a ipak imaju teškoća u učenju, što ih čini specifičnima. U nekim slučajevima će im trebati individualizirani pristup i pomoć u učenju.

Učenici s teškoćama u čitanju i pisanju i s disleksijom razlikuju se od ostalih učenika po dužini početnog usvajanja čitanja i pisanja, sposobnosti dekodiranja, a čak i kad nauče i automatiziraju čitanje imaju teškoće s traženjem i pronalaženjem smisla pročitanog, veze između pročitanog i njegovog dotadašnjeg iskustva, te u pronalaženju općih pravilnosti i generalizacija. Ove teškoće se reflektiraju na teškoće u učenju gotovo svih školskih predmeta, a posebno u predmetnoj nastavi. Radna memorija im je nedostatna da informacije duže zadrže i pohrane u trajno pamćenje zato i naučeno brzo zaboravljaju. Jezična obrada informacija ne omogućava im potpuno razumijevanje podataka pa nerijetko ne znaju što ste htjeli reći ili pitati.

Potrebno je slijedeće:

– predvidjeti duže vremensko razdoblje za usvajanje nekih tema,

– koristiti različite vrste podražaja – vidne, slušne, dodirne kod obrade novih sadržaja,

– dati prednost češćim usmenim oblicima u poučavanju i provjeravanju znanja,

– sistematski provjeravati da li je učenik razumio sadržaj, pojmove i definicije ta dati dodatna objašnjenja,

– izbjegavati učenikovo čitanje na glas ili pisanje na ploči pred razredom (osim ako učenik na izrazi tu želju),

– koristiti prerađene, sažete, jednostavnije tekstove (i kod čitanja lektire),

– u udžbeniku jasno označiti mjesta koja su bitna – rečenica, pravilo, primjer, slika, postupak,

– koristiti mnogo konkretnih primjera, slika, pokusa, povezanih s poznatim sadržajima,

– zadavati manji broj zadataka, a zadatke po težini rasporediti tako da je prvo lakši zadatak, pa teži, a na kraju opet lakši),

– podijeliti zadaću na više faza,

– pismeno rješavanje zadataka ne ograničiti vremenski, a greške tipa disleksije ne ocjenjivati,

– greške u pisanju ne ispravljati nego ih samo naznačiti (podvući riječ u kojoj je greška) kako bi učenik sam naučio i ispravio greške uz pomoć udžbenika ili rječnika,

– kod učenja koristiti slikovne podsjetnike odnosno pomoći učeniku da nauči tehniku vizualizacije i bržeg zapamćivanja te da uči uz pomoć kognitivnih mapa) koje samostalno izrađuje po područjima koje uči)

– ohrabrivati učenika za spontano izražavanje i poticati ga na samostalnost u radu.

– koristiti audiovizualna sredstva za ilustraciju izlaganja i teksta za učenje

– upoznati učenika s planom izvođenja nastavne cjeline zbog mogućnosti predviđanja cjeline zadatka

– opažati ponašanje učenika kroz cijelo vrijeme izvođenja zadatka

– koristiti različite oblike grupnog rada kao podrška vršnjaka i učenje u timu

– davati zadatke kao i ostalim učenicima uz detaljni feedback o dobrim i lošim stranama uratka

– koristiti različita sredstva u nastavi za svladavanje određenog gradiva kod učenika s teškoćama u učenju

– često koristiti nagrade za dobar uradak i ponašanje

– koristiti načine ispitivanja prikladne učeničkim sposobnostima (usmeno ispitivanje, ispitivanje u više navrata, kraći testovi…)

– kod ocjenjivanja više vrednovati elemente zalaganja na satu i motivaciju za rad, a ocjena znanja treba biti motivirajuća.

-naglasiti ono što će se u lekciji učiti i završiti lekciju sažetim prikazom onog što se

naučilo (tako se informacije bolje “sele” iz kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje),

-staviti učenika da sjedi bliže ploči i učitelju,

-provjeriti je li zapamtilo ili točno zapisalo domaću zadaću,

-zapisati važne poruke i događaje u djetetovu bilježnicu,

-smanjiti “nepotrebno” prepisivanje – na ploči bojama označiti dijelove koje dijete

treba prepisati, produljiti mu vrijeme,

pisati čitljivim, pravilnim rukopisom na ploči, upotrebljavajući boje,

-povećati font slova kod tekstova za čitanje s razumijevanjem i ispitnih materijala,

naglašavati važnost urednosti rukopisa, ali ga ne kažnjavati kad ne može bolje,

paziti na kvalitetu nastavnih i ispitnih listića i materijala (sadržaj, jezik, veličina

slova, čitljivost),

-isticati dobro napravljene stvari, a greške ispravljati kvalitetno (ne pišući preko

djetetovog rukopisa, dijete i roditelj moraju vidjeti i razumjeti pogrešku),

  • negativne primjedbe uvijek na kraju ublažiti pozitivnom, motivirajućom primjedbom,
  • zajedno s djetetom i roditeljem odabrati bilježnicu i sredstvo za pisanje koje djetetu najviše odgovara,
  • jasno obrazložiti ciljeve ispitivanja i svoja očekivanja.

U metodama rada biti će korisni mnogi postupci opisani za djecu sa sniženim intelektualnim sposobnostima.

Neophodna je stručna podrška edukacijsko-rehabilitacijskog stručnjaka -logopeda.

 

POREMAĆAJI U RAČUNANJU (diskalkulalija, akalkulalija)

Bitno je razlikovati diskalkulaliju od teškoća u matematici koja je posljedica disleksije. Diskalkulija je djelomičan poremećaj u procesu usvajanja matematike, koji se može pojavljivati u svim ili samo određenim matematičkim područjima. Dijete pri tome napreduje u usvajanju matematike, ali mnogo sporije od svojih vršnjaka i neadekvatno svojoj mentalnoj dobi.
Ciljevi u radu s djecom koja imaju diskalkuliju jesu razumijevanje i praktično snalaženje u temeljnim matematskim konceptima:

Što sve broj jest?

Kako se sve njime možemo služiti?

Kako proširiti konkretno značenje broja na sva njegova svojstva?

Kako prijeći u desetice koje ne vidimo i ne brojimo više kuglicama, štapićima ili prstima, a ipak razumijemo i znamo njima računati? Kako računanje razviti dalje od prebrojavanja?

Kako razviti sposobnost vizualizacije kao temeljnog principa savladavanja osnovnih aritmetičkih operacija od prelaženja desetice u zbrajanju i oduzimanju do memoriranja tablice množenja?

Kako zapamtiti slijed računskih operacija, savladati prostorne relacija ispred iza, prije poslije?

Kako vremenski sekvencionirati računski postupak, što čemu prethodi, što slijedi iza čega?

Što znače mnoge od riječi koje se koriste u matematskom jeziku?

 

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA S MOTORIČKIM POREMEĆAJIMA I KRONIČNIM BOLESTIMA

Sukladno važećem Pravilniku o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju – Orijentacijskoj listi vrsta i stupnjeva teškoća u razvoju u ovu skupinu se ubrajaju:

– djeca s oštećenjem lokomotornog aparata,

– djeca s oštećenjem središnjeg živčanog sustava,

– djeca s oštećenjem perifernog živčanog sustava

– djeca s oštećenjima koja su posljedica kroničnih bolesti drugih sustava.

Učenicima s motoričkim poremećajima koji su uključeni u redovitu osnovnu školu najčešće su potrebne prilagodbe koje uključuju metodičke specifičnosti u obradi pojedinih tema i dobivanju povratnih informacija od učenika pismenim putem osobito kada se traži preciznost i brzina te korištenju posebnih pomagala u radu.

Učenicima s kroničnim bolestima ponekad će biti potrebno prilagođavati tempo rada (ako se zbog bolesti ili medikamentozne terapije brže umaraju i sporije reagiraju), a ostale posebnosti u odnosu na zdravstvene potrebe učenika treba dogovarati sa stručnom službom škole, roditeljima i liječnikom učenika. Ukoliko učenik zbog liječenja češće odlazi u bolnicu potrebno je održavati stalnu vezu i izmjenjivati informacije o napredovanju i specifičnim potrebama učenika sa učiteljima koji rade na bolničkom odjelu na kojem se učenike liječi, a ako učenik zbog kronične bolesti ne može pohađati nastavu u školi postoji mogućnost organizacije nastave u kući.

Nastavnik treba učenika što češće dovoditi u situaciju uspjeha kako bi bio motiviran za daljnje usvajanje sadržaja, ojačao svoje samopoštovanje, čemu će potpomoći i maksimalna podrška u razvoju sposobnosti kojima je učenik obdaren.

Posebnosti pisanja:

– osigurati primjereno radno mjesto, radni stol i stolac prilagođen individualnim potrebama učenika,

– kada drugačije nije moguće pišu samo velikim tiskanim slovima,

– pribor za pisanje, bilježnice/papir s crtovljem i proredima odgovarajuće veličine i proreda te pojačane oštrine linija,

– korištenje papira i bilježnica većih formatima (najčešće A 4, ponekad i A 3),

– fiksiranje papira za pisanje ili bilježnice za radnu podlogu,

– učenicima treba osigurati više vremena za izvođenje grafičkih aktivnosti,

– tekst predviđen za plan ploče najčešće treba biti kopiran i nalijepljen u učenikovu bilježnicu,

– pismeni ispiti znanja moraju se prilagoditi manualnoj sposobnosti učenika (širi prostori za pisanje, zaokruživanje ponuđenih odgovora, pomoć druge osobe u pisanju, korištenje računala za pisanje, samo usmeno odgovaranje),

Posebnosti čitanja

– pomagalo za držanje knjige u optimalnom položaju,

– pomagalo za okretanje stranica,

– za učenike s oštećenjem vida i teškoćama čitanja koristiti naputke za rad s navedenim kategorijama.

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA SA SNIŽENIM INTELEKTULANIM SPOSOBNOSTIMA

 Odstupanja u intelektualnom funkcioniranju najčešće se prepoznaju kao teškoće u izvođenju različitih misaonih operacija (naročito generaliziranja i apstrahiranja, analiziranja, povezivanja i zaključivanja, rješavanja problema) što znatno otežava usvajanje apstraktnih sadržaja učenja. Vrlo često su prisutne i teškoće na području percepcije, zapamćivanja i pamćenja, pozornosti, govorne recepcije i ekspresije, koje također utječu na procese učenja.

Na području adaptivnog ponašanja osobitosti se manifestiraju kao ograničenja u dva ili više područja adaptivnog ponašanja kao što su: komunikacija, briga o sebi, život u kući, socijalne vještine, korištenje socijalne zajednice, samousmjeravanje, zdravlje i sigurnost, funkcionalna znanja, slobodno vrijeme i rad.

Zahtjevi u odnosu na nastavne sadržaje:

– planiranje i programiranje temeljiti na inicijalnoj procjeni znanja i sposobnosti/vještina učenika

-individualiziranim programiranjem predvidjeti usvajanje manjeg broja činjenica i generalizacija, naročito apstrakcija,

– sadržaje učenja približiti učeniku na jednostavan način, bez suvišnih detalja, te ih što više povezivati s potrebama svakodnevnog života učenika i mogućnostima njihove primjene,

– sadržaje teorijskog tipa prirediti isticanjem/sažimanjem bitnog uz semantičko pojednostavljivanje; zadatke za samostalan rad dati u skladu s tekstom ponuđenim za učenje,

– složene pojmove, zadatke, procese, radnje, logički razložiti i svladavati po sastavnicama (razlaganje u koracima), a zatim udružiti u sadržajnu cjelinu,

– učenika uvoditi samo u jednostavne praktične zadatke, postupno, uz jasna obrazlaganja; samostalan rad temeljiti na dobro izvježbanim i shvaćenim primjerima,

– za potrebe samostalnog učenja u tekstu označiti ono što je bitno, tekst sažeti i/ili pojednostaviti u smislu uporabe poznatih riječi i kraćih rečenica, dati smjernice za rad (plan), izrađivati kognitivne mape

 

Zahtjevi u odnosu na nastavne metode i postupke:

– maksimalno koristiti metodu demonstracije, crtanja i praktičnog rada pri pojašnjavanju apstraktnih i složenih pojmova, odrednica sadržaja, tijeka izlaganja/fabule, događanja/radnje ili procesa usmjeravanjem na ono što je bitno/faze rada,

– izlaganje učitelja/nastavnika uskladiti s pojmovnim fondom učenika, koncentracijom i pažnjom: primijeniti razgovijetne i kraće rečenice usmjerene na bitno, uz slikovno predočavanje sadržaja (crtež, slika, shema), potrebno ponavljanje te češću provjeru razumijevanja,

– što češće koristiti razgovor pri čemu je značajna uporaba pomoćnih pitanja kojima se učeniku pomaže da pronađe pravi odgovor,

– u svim nastavnim predmetima primjeriti količinu i složenost sadržaja čitalačkim sposobnostima učenika, a ukoliko postoje teškoće pri čitanju potrebno je primjereno uključivanje (čitanje na početku teksta, na početku odlomka) te korištenje orijentira,

– zahtjeve za učeničkim bilježenjem tijekom predavanja ili čitanja potrebno je izbjegavati, a učeniku prirediti posebne listiće,

– pri prepisivanju dužeg teksta učeniku omogućiti prepisivanje u dijelovima ili mu istači samo rečenice bitne za prepisivanje,

-vježbanje i ponavljanje na individualiziranim nastavnim listićima (npr. razne vrste lota, didaktičkih igara)

– omogućiti korištenje kalkulatora pri računanju

-koristiti računalo u cilju interesantnog učenja ili vježbanja i ponavljanja sadržaja, a posebno u

slučajevima kad su prisutne perceptivno-motoričke smetnje koje otežavaju pisanje

 

Zahtjevi u odnosu na provjeravanje i ocjenjivanje

– u skladu s postojećim teškoćama (posebno pažnje, koncentracije) potrebno je dozirati vrijeme ispitivanja (češće, kraće provjere manjih cjelina) te omogućiti učeniku onaj način provjere znanja koji mu je lakši (usmeno, pismeno),

– ocjenjivanje treba biti opisno i brojčano (1-5), zasnivati se na zahtjevima prilagođenog programa određenog nastavnog predmeta i uspješnosti konkretnog učenika u odnosu na obim i kvalitetu usvojenosti sadržaja, u usporedbi s inicijalnim predznanjem a ne na učenikovoj uspješnosti u odnosu na ostale učenike (razred).

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA S POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU I EMOCIONALNIM POREMEĆAJIMA

Djeci s poremećajima u ponašanju (kao što je vidljivo iz opisa njihovih značajki) nije uvijek nužno prilagođavati samo nastavno gradivo (osim u situacijama poremećaja pažnje i hiperaktivnosti odnosno specifičnih teškoća u učenju, vidi već navedeno) nego još više prilagođavati uvjete obrazovanja, prema kvalitetnom školskom okruženju u kojemu se:

– učenje prilagođava djetetovim mogućnostima,

– ispituje tako da se očekuje i postiže uspjeh, omogućava uspjeh,

– postavljaju jasne granice i očekivanja,

– razumije djetetove potrebe i ponašanja,

– razumije njihov jezik komunikacije (traže pažnju, žele biti prepoznati kao vrijedni i cijenjeni…)

– osigurava pozitivnu afirmaciju,

– omogućava razvoj pozitivne slike o sebi, pozitivan razvoj,

– uči socijalne i emocionalne vještine, razvija empatija,

– osjeća prihvaćenim, podržanim, nagrađenim,

– osiguravaju prilike za odgovorno ophođenja s vršnjacima i odraslima,

– stvaraju prilike za stvaranje uspješnih odnosa,

– osiguravaju prilike za vježbanje socijalnih vještina

– postavljaju uvjeti u kojima se djeca osjećaju pripadni i privrženi svojoj školi.

POSEBNOSTI ZA RAD S UČENICIMA POREMEĆAJEM  PAŽNJE/HIPERAKTIVNOSTI

Hiperaktivnost i impulzivnost javljaju se zbog teškoća u inhibiciji (kočenju) reakcija, pa djeca imaju teškoće u izboru najprimjerenijeg ponašanja u nekoj situaciji i planiranju budućih događaja, zbog čega teško odgađaju zadovoljavanje želja, teško se odupiru trenutnom iskušenju, bave se potencijalno opasnim aktivnostima bez razmišljanja o mogućim posljedicama pa ponašanje često dovodi do nezgoda. Često ne slušaju upute, započinju razgovor u neprikladno vrijeme, pretjerano prekidaju druge, ometaju druge, grabe tuđe predmete, diraju stvari koje ne bi smjeli, ludiraju se, drugi se mogu žaliti da ne mogu doći do Da bi ponašanja postala simptom poremećaja (DSM IV, 1994), moraju biti u neskladu sa djetetovim razvojnim stupnjem, moraju ozbiljno narušavati adaptaciju djeteta u razvojno prikladnu socijalnu sredinu te negativno utjecati na akademska postignuća.

Problem nastaje upravo zbog karakteristike poremećaja, za koji je svojstven nedostatak u izvođenju onog što dijete zna, a ne u samom znanju.

Za samousmjeravanje i samokontrolu ponašanja odgovoran je i unutarnji govor, koji kod djece s impulzivnim i hiperaktivnim ponašanjem nije razvijen u skladu s razvojnom dobi. Zbog toga ga djeca s takvim oblikom poremećaja ne koriste u kontroli i usmjeravanju vlastitog ponašanja.

Prilagodba u nastavi za učenike sa ADHD-om odnosi se na individualizaciju pristupa u prezentaciji nastavnih sadržaja i načina provjere znanja, uz napomenu da se sve teškoće ne javljaju kod svih učenika sa ADHD-om a različita je i etiologija i težina simptoma

U nastavku su navedene neke od najčešćih teškoća koje mogu pokazivati djeca s ADHD-om, te neki postupci prilagodbe koji su se pokazali učinkovitima. To naravno nisu svi postupci, oni predstavljaju orijentir i poticaj za pronalaženje i drugih optimalnih rješenja Važno je svakom učeniku pristupiti individualno te odabrati one postupke koji učenicima mogu pomoći da se ne osjećaju manje vrijednima i da uspješno usvoje potrebna znanja.

Osim teškoća koje često učenicima otežavaju usvajanje znanja, djeca sa ADHD-om imaju brojne vrline, talente i interese, koje je potrebno isticati i koristiti i kao motivaciju i kao područja u kojima mogu biti uspješni i tako prevenirati razvoj loše slike o sebi i razvoj emocionalnih teškoća i poremećaja u ponašanju.

PRILAGODBE U NASTAVNOM RADU

– Ocjenjivati sadržaj, ne rukopis.

– Omogućiti alternativne načine provjere znanja (usmeno, tipkani izvještaji, audio i video prezentacije i sl.).

– Omogućiti alternativne načine rješavanja zadataka, sa reduciranim potrebama za pisanjem; verbalno izlaganje; izrada mapa i grafikona; korištenje slikovnog materijala.

– Privući pažnju prije davanja uputa: koristiti upozoravajuće geste, npr. lagano tapšanje po ramenu; kombinirati verbalne i pismene upute; davati upute jednu po jednu; tiho ponoviti upute učeniku; tražiti da ponovi upute radi potvrde razumijevanja.

– Kombinirati govorne, vizualne, pisane i čimbene metode; možda je učeniku potrebno da sam ponovi kako bi zapamtio; podučavanje memorijskih tehnika (npr. mnemonika, vizualizacija, verbalno ponavljanje viđenog ili pročitanog,…).

– Omogućiti dodatno vrijeme; podučavati vještine i strategije pri pisanju testa (ispita znanja); omogućiti usmeno ispitivanje; koristiti jasne, čitljive i pregledne forme za pisane testove; označiti linijama mjesta za odgovor; ostaviti dovoljno mjesta za odgovor ako je rukopis nezgrapan.

– Nabrojati, napisati i izreći sve korake potrebne za izvršenje zadataka; reducirati zadatak u nekoliko izvedivih dijelova, u očekivanim vremenskim okvirima; često provjeravati napredak; omogućiti učeniku pomoć drugih učenika, tj. točno mu reći kome se i kako treba obratiti ako “zapne”.

– Pripremiti pisani materijal sa podcrtanim bitnim dijelovima i idejama vodiljama; predočiti uz tekst bitne činjenice na koje treba obratiti pažnju; podučavati izradi sažetaka bitnih dijelova teksta; pripremiti audio materija! na osnovu teksta.

– Omogućiti učeniku da sjedi blizu nastavnika tako da se omogući bolji nadzor; reći učeniku jasno što se od njega očekuje; nagraditi poželjno ponašanje.

– Omogućiti česte prilike za ustajanje i kretanje uokolo; omogućiti prostor za kretanje; smisliti aktivnosti koje uključuju i zahtijevaju kretanje.

– Nagraditi pažnju; razbiti aktivnosti u manje jedinice; nagraditi izvršavanje na vrijeme; koristiti fizičku blizinu i dodir za preusmjeravanje aktivnosti učenika; smanjiti mogućnost odvlačenja pažnje bukom i događajima u okolini; omogućiti da se učenik aktivno uključi u izlaganje; osigurati razumljivost predavanja (kako se učenik ne bi “isključio” radi nerazumijevanja.

– Podučavati metodama samonadzora; poticati prekidanje rada i provjeru urađenog.

– Davati pravovremene obavijesti o promjeni aktivnosti (npr. “imate pet minuta do završetka tog zadatka i prelaska na drugi…”); pravovremeno obavijestiti o očekivanjima u sljedećoj aktivnosti (npr.” za sljedeći zadatak trebate…”); specificirati sredstva potrebna za izvršenje aktivnosti; specificirati sve korake potrebne za izvršenje zadatka; ako je potrebno osigurati učeniku pomoćnika za organiziranje i izvršavanje aktivnosti.

 

 

 

 

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *